Vjerujem da ste nekada davno, u zavisnosti kada ste rođeni, sigurno zamišljali kako će to izgledati vaš život 2024. godine. Da ne bude pretenciozno, ali možda ste zamišljali kakva će biti i Bosna i Hercegovina. Da li će se država učvrsiti, sistem postati stabilan, ekonomija snažna a vi u svemu tome sretni i zadovoljni. Obećanja smo se naslušali ali suštinskih promjena se nismo baš nagledali. Dovoljno je sumirati samo prošlu godinu, šta smo očekivali i što smo se više nadali, to smo gore prošli.
Ne letimo automobilima, bar ne još. Kada se takav prijevoz bude uspostavljao, sasvim je sigurno da BiH neće biti pionir u tome. Ne tražite utemeljenja za takvu mogućnost povlačeći paralelu kako smo među prvima imali javni transport u Sarajevu. Istina, tramvaj jeste naš regionalni pionirski potez ali budite realni.
Mrzim frazu ‘u narednom periodu’
Naš društveni, politički i državni uspjeh je nedavno objašnjen, da ne povjerujete ali od polovine ove godine više nećemo morati donositi CIPS potvrde u banke. Zamislite dalje, oni koji vladaju ovom zemljom samodopadno kažu da se radi o simboličnom početku digitalne transformacije koja u svakodnevnom životu građana može koristiti, a naredni korak će biti da se omogući građanima da ne moraju potpisivati, ovjeravati i čekati u redu te da bi se sve moglo uraditi u digitalnom i online formatu. Sreća pa kasnimo samo tridesetak godina za brojnim zemljama svijeta. Jeste da ima mala začkoljica. Pojašnjava se da bi se sve ovo samo ‘moglo’ i to ‘u narednom periodu’. Dakle, ništa nije sigurno osim da nije sigurno.
Mislima i željama o boljem danas za bolje sutra, okovali smo se nadanjem da će biti tako. Dok žmirimo i maštamo, realnost koju vidimo nakon što otvorimo oči istinski razbija sve iluzije. Nije sporno da smo već naviknuti da progresa nema a da su koraci u uspostavljanju zdravijeg, pametnijeg, sigurnijeg i ekonomski jačeg društva, često okrenuti u suprotnom smjeru od onog u kojem mora ići. Zato smo miljama iza razvijenog svijeta pa se paralelno divimo i čudimo dostignućima modernog čovječanstva.
Biće ako Bog da
Žalosno je što smo navikli da primamo donacije. Ratna razaranja su razorila i kredibilitet borbe za vlastiti i društveni uspon. Donacije su bile važne kako bi se brzo obnovila infrastruktura a život što prije vratio na kolosijek normalnog. To su sve bile pretpostavke da se ne gubi mnogo vremena u reizgradnji sistema i da se za period do dvije decenije razoreno društvo oporavi. Pokazali smo nažalost kako se rado oslanjamo na pomoć i sadaku, mirimo sa sudbinom a borbu za bolje okruženje oslanjamo na stavove drugih. Isto tromih ljudi. Sve nedaće i problemi bh. čovjeka danas su lako izlječive. Doduše pomirljive sa samim sobom. Biće ako Bog da, to izgovorimo i odmah je jedna bora manje na čelu.
Da smo samo malo više uradili nego što smo se nadali, promjene bi bile itekako vidljivije. Zar vam se ne čini kako smo tek nedavno zagazili naprijed. Možda je i to samo privid i iluzija koju vladajući kreiraju. Iluzija tako moćna da je teško, skoro pa nemoguće razaznati šta je istina a šta plasirana realnost. Fascinira me naša sposobnost prihvatanja opravdanja. Koliko smo se puta naslušali, evo od sada kreću reforme, od sutra pravna država, sastanak lidera je završen idemo raditi, BiH je snažno na EU putu. Za ovih trideset godina, previše smo se svega naslušali. Suštinski smo daleko od EU puta, reforme su trome i neadekvatne, pravna država je laž a kriminal i korupcija skoro pa jedini način za normalan život. Ukoliko se ne uklapate u takav model ponašanja, radite za platu i kukate od plate do plate. Ovisite od poslodavca mnogo više nego što on ovisi o vama. Sistem vrijednosti je odavno urušen, obrazovanje banalizirano i svedeno na tehničku stvar a kvaliteta života, pa i bogatima, narušena do kosti.
Sreća pa nas je sve manje
Time je i manje kritičara. Ostaju i oni koji misle svojom glavom i stavove kreiraju na osnovu iskustva i stečenog znanja, mnogo manje od klimoglavaca i ulizica kojima je dobra a lažna riječ prema izvoru uspjeha jedini mehanizam za vlastiti proboj. U drugačijem, istinski uređenijem i sistemu u kojem se prednost daje znanju i stručnosti, takvi bi teško bili prepoznati u široj društvenoj zajednici. Svikao je naš čovjek da mu prijatelji odavno ne žive ovdje, da su mu članovi porodice izvan BiH a pojedina mjesta ( sve ih je više) prazna dok su mnoge škole zamandalile svoja vrata. Umjesto đaka u klupama se ogleda praznina, na tabli paučina a školsko zvono odavno nema svrhu.
Svemu ovome smo svjedočili i prethodnih godina. Nema izgleda da će se u ovoj godini stanje značajnije popraviti. Naravno, ne treba vjerovati da se sve može preko noći ali nema ni naznaka da se razmišlja o pokretanju stanja na bolje. Izborna je godina, a koja to nije? Živimo izbore jer u ovoj zemlji se samo od izbora i može živjeti. I da, dobili smo još po neku stranku, nema sumnje da će do raspisivanja izbora niknuti još neka. Što su gljive poslije kiše to su u BiH političke stranke.
