Nisam siguran da je olakšavajuće kada se za političare kaže da među njima ima dobrih pojedinaca. Kakve koristi imamo od njih? Istina je da ne treba generalno gledati i tumačiti stvari, ali je pitanje koliko tih ‘časnih’ može da efektivno doprinese poboljšanju dojma politike u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Sjevernoj Makedoniji, Crnoj Gori, Kosovu i Albaniji.
Bolje sutra nama treba kao ptici komad neba. Sjećate li se ovog stiha jedne domaće pjesme? Ima nešto doista istinito u ovome. Doduše ništa posebno pametno nije rečeno, isprike autoru. Više je ovo znak ogorčenja jer ni nakon 17 godina, od kako je ovaj stih otpjevan, skoro ništa se na tom planu nije značajno desilo. Čini mi se da je tada bila bolja situacija nego što je sada. Godine potrošene uzalud a svaki korak naprijed izazvao je deset koraka unazad. Kada se sve sabere, daleko smo od početnog cilja u građenju i države i međunacionalnih odnosa postavljenog odmah nakon uspostave mira u ovoj zemlji.
Obećanje, ludom radovanje
U ove tri decenije stalo je mnogo dogovora, političkih rukovanja, deklaracija i dokumenata, stranačkih približavanja i udaljavanja, platformi, alijansi, koalicija, obećanja, laži i prevara. Ove dvije posljednje kategorije reklo bi se da su standardna forma koju obavezno dodajemo uz sve. Nikada dalje od praga EU nismo bili, ranije smo bar znali da na taj put trebamo krenuti a sada smo valjda svjesni da smo na tom putu udarili u svaku prepreku. Mnogo je više onih koje nismo ni pokušali da riješimo i ispunimo. Jedine efekte te Unije zemalja kojima težimo vidimo u obliku kredita i minusa, što jasno osjećamo i živimo. Naši putevi su sve osim evropski, ratni ožiljci na zgradama i kućama su i dalje vidljivi, domaći javni prijevoz sastavljen od limenog otpada tih razvijenih zemalja i da dalje ne nabrajam. U šta god da pogledate, nije pesimizam i crnilo, ozbiljan progres nije doživjelo. Izuzev trgovačkih centara i ulivenog novca lokalnih moćnika kojima država daje sve a ne uzima ništa. Sve to odvija se uz poruke kako se počelo raditi na svemu, progres je iza vrata koja treba otvoriti. Nije potrebno ni otključati jer su ta vrata odavno bez brave. To smo slušali, slušamo i dan danas. Efekte i rezultate naravno da ne vidimo jer ih ni nema. Međutim, to nije prepreka da lideri za novo doba zaustave retoriku obećanja jer očito da masa reaguje, glasa i ništa posebno se ne buni. Šta li je slijedeće obećanje?
Gdje smo mi a gdje je Evropa
Ta stara dama još se nekako dobro drži. Uz sve izazove i nedaće ipak je mjesto sigurnosti i nade. Zajedno smo jači i hrabriji a sigurno i ekonomski stabilniji. Opet to vuče par zemalja dok su se ostale, rijetko glasne, prikačile na lokomotivu i ne talasaju previše. Iz šina se ipak teško iskače ali ne treba gnjev izazivati. I takva Evropa putuje, razvija se i konsoliduje svoje redove u kojima nismo a sudeći prema svemu, ni u dalekoj budućnosti biti nećemo. I naravno da taj put jedino možemo preći uz vlastito insistiranje ali i poruke da ćemo dobro biti dočekani. Čini se da je ta podrška sada na nivou kurtoaznog insistiranja dok one realne, vidljive i opipljive ima sve manje. Kao da nam poručuju, za vas je Unija jedini ispravan i logičan put dok sa druge strane ne trzaju mnogo da nam to i pokažu. Mnogo veći i teži problem je onaj u domaćim redovima. Godine biranja vlastodržaca koji su obećavali, u najmanju ruku da ćemo postati članica EU, bojim se da su uzalud bačene. Za to vrijeme jedine benefite su imali političari, taloženjem novca i uzgajanjem moći za kojom silno teže. Rezultati toga su očigledni, naša zemlja skoro po pravilu je u lošim statistikama koje služe kao opomena drugim zemljama, da uvijek ima dno ispod dna. S druge strane, ni domaći moćnici nisu osjetili kaznu građana jer ovdje se ne kažnjava, odavde se odlazi.
Sigurno ste pomislili kako je ovaj tekst nekako crn. Deprimirajući. Ali, šta ovdje nije tačno? Ima onih koji bi rekli, nema potrebe na ovakav način secirati realnost. Tišina je dakle snažnije oružje. Piši o dobrim stranama tmurne društvene, političke i ekonomske realnosti. Vrlo rado ali na osnovu kojih parametara? Da se hvalimo kako su primanja penzionerima povećana ali i dalje smo pri dnu ljestvice u odnosu na sve zemlje EU a ništa bolji niti gori od zemalja regiona. Nismo ni po drugim kriterijima daleko gori. Da se upoređujemo sa ekonomijama na izdisaju? Tužno je da pristajemo na poređenja sa državama sinonimima za siromaštvo od kojeg, pošteno govoreći, nismo daleko.
Zadrži kurs retorike straha
Dobro je znati da smo već trideset godina postkonfliktno društvo. Nekako taj period nikako da prođe. Mi se mirimo dok se paralelno žestoko svađamo. Zaista je ovo dokazana norma ponašanja samoprozvanih lidera naroda. Svoj opstanak i dalje temelje na svađama, prijetnjama, potpirivanju nacionalnih tenzija i sveopštem haosu u kojem, kao riba u mutnom, zaista dobro love. Toliko smo naučeni na ovaj obrazac djelovanja da nam je i sama najava normalizacije odnosa nekako nenormalna. Vjerovatno se ovdje nalazi razlog zbog kojeg skeptično gledamo na pojedince u politici koji pokušavaju pomjeriti stvari sa mrtve tačke. Često im se smijemo i kao finalni rezultat dobijemo misao koliko su u procesu nebitni. Nešto se uradi na lokalu, pojedinci a posebno novopečeni, ispočetka djeluju u skladu sa očekivanjima ali se vrlo brzo utope u kolektivnu matricu omamljeni novcem i osjećanjem moći. Rijetki su oni, na prstima jedne ruke, koji su ostali dosljedni idejama zbog kojih su karijeru nastavili graditi kao političari. Mnogo je više onih kojima je politika jedini način da se ostvare. Nažalost ali baviti se politikom u ovoj zemlji nije podstaknuto idejom i željom za uređenjem države i razvijanjem unutardruštvenih odnosa, već skoro isključivo gonjeno financijskim razlozima.
Crno nam se piše, propali smo
Ako samo dobro sagledamo sredinu oko sebe, vidimo jasne podjele. Zastave i međe unutar države, višeslojna pravila i različite zakone. Još smo mi na nivou dvije škole pod jedinim krovom. Kilometar domaćeg autoputa gradi se godinama a košta crno ispod nokta. Realno, ni rupu na cesti nismo u stanju adekvatno zakrpiti.
Ono u čemu jesmo dobri to je korupcija, kriminal, politički utjecaj i generalno disharmonija društva. Sav sunovrat očituje se kada u društvu bez jasnog cilja jedini faktor sreće je kupovina nekog komada odjeće i novog automobila. Na sve načine učiniti da je novčanik pun a glava sve praznija. Prestiž se u ovoj zemlji izgleda ne zaslužuje nego očito kupuje.
