Posljednji popis stanovništva iz 2013. godine, pokazao je da u Bosni i Hercegovini živi 3.531.159 stanovnika. Ako uporedimo sa popisom iz 1991. godine, manje nas je za 845.874 stanovnika. Naredni popis je trebao biti ove godine jer se statistika radi svakih 10 godina. Pred krajem smo 2023. godine, popisa po svemu sudeći neće biti a tako ni saznanja koliko nas zapravo ima, odnosno koliko nas nema?
Nekoliko je dimenzija koje ukazuju na važnost redovnog popisa stanovništva. Prije svega to je važno za demografsku, ekonomsku, socijalnu i u konačnici državnu politiku. Upravo je politika ili neophodan dio nje za funkcionisanje države, glavni krivac zbog kojeg popisa ni nakon 10 godina neće biti. Uporište za argumente da politika odlučuje jeste i sam Zakon o statistici BiH, u kojem se precizira da će se popis vršiti kada državni organi to budu smatrali neophodnim.
Popis iz 1991. godine
Popis stanovništva u BiH je osnov za funkcionisanje javne uprave, formiranje vlasti, zaposlenje u državnim i entitetskim institucijama. Ova kategorija ima primat u bh. društvu, iako bi popis trebao pružiti sveobuhvatniju sliku demografskog kretanja te u skladu sa time biti polazna osnova za izradu razvojih strategija. Međutim, ova politička dimnezija popisa je dominantnija. U vladama i institucijama entiteta Federacija BiH i Republika Srpska, kvota ministara i zaposlenih iz određene etničke skupine određuje se i dalje prema popisu iz 1991. godine. Prilikom zaposlenja odnosno popunjavanja kadrova u vojsci ili agencijama na državnom nivou, uzima se u obzir proporcionalna etnička zastupljenost prema popisu stanovništva. Dakle, primat ima etnička odrednica ispred kompetentnosti i sposobnosti. Pojednostavljeno, ako ste obrazovani, stručni i ispunjavate kriterije za određenu poziciju, sve to je nije dovoljno ako ne pripadate etničkoj skupini kojoj to mjesto pripada.
Zašto i dalje popis iz 1991. a ne iz 2013. godine?
Razloga je više, osnovni pak leži u činjenici da rezultati popisa iz 2013. godine ne odgovaraju politici. Kako i zašto? Da bi stvar bila jasnija, moramo za početak uporediti određene rezultate oba popisa.
Prema popisu iz 1991. godine, u BiH su živjela 4.377.033 stanovnika. Među njima je bilo 43,47 posto muslimana (Bošnjaka), 31,21 posto Srba, 17,3 posto Hrvata te 5,53 posto Jugoslavena, dok je ostalih naroda i narodnosti bilo ukupno oko 2,4 posto. Prema rezultatima popisa stanovništva iz 2013. u BiH je živjelo 3.531.159 stanovnika. Po tom popisu, Bošnjaka je bilo 50,01 posto, Srba 30,8 posto, Hrvata 15,4 posto, a “ostalih” 3,7 posto.
Ovakava razlika pokazala je smanjenje ukupnog broja stanovnika. Srba i Hrvata je manje nego 1991. godine dok je Bošnjaka više za 6,54 posto više. Zbog toga je entitetski zavod za statistiku Republike Srpske objavio svoje rezultate popisa protiveći se rezultatima koje je objavila državna Agencija za statistiku.
Prilikom zapošljavanja u javnim institucijama, institucijama vlasti kako na entitetskom tako i na državnom nivou, broj stanovnika po etničkoj pripadnosti je ključan za popunjavanje pozicija. Vlastima trenutno stanje bazirano na popisu iz 1991. godine odgovara, jer bi primjenom popisa iz 2013. godine kvota bila značajno drugačija. Protivljenja nema ni u RS niti u FBiH jer svima trenutno stanje itekako odgovara.
Etnički princip iznad svih drugih
Popis stanovništva je glavni kriterij i pokretač za izradu strategija razvoja i upravljanja društvom i državom. Iako je u BiH etnički podatak najvažniji, popis donosi mnoge druge podatke važne za očuvanje i poboljšanje društvenog, ekonomskog, obrazovnog, socijalnog i demografskog zdravlja. Popis iz 2013. godine prvenstveno je trebao biti temelj za sagledavanje ratnih stradanja te biti polazna tačka za pomirenje i građenje drugačije – bolje budućnosti. Kao primjer, statistika je pokazala razmjere genocida u Srebrenici. Ukoliko uporedimo rezultate popisa iz 2013. godine sa onima iz 1991. godine, vidjet ćemo da je Srebrenica izgubila 23.257 građana a od tog broja, 20.324 Bošnjaka. Demografski pad pokazala je statistika i u drugim gradovima, mjestima i regijama u Bosni i Hercegovini.
2,82% stanovništva ili 90 hiljada nepismenih u BiH
Prema podacima popisa stanovništva iz 2013. godine u Bosni i Hercegovini živi 2,82 posto nepismenog stanovništva. Pod pismenom osobom podrazumijeva se ona koja zna napisati tekst prostim rečenicama.
Kada je u pitanju struktura obrazovanja u našoj zemlji, 21,4 posto stanovništva ima završenu osnovnu školu, 51,1 posto srednju školu, 3,2 posto višu i 9,6 posto visoku školu. 36 posto stanovništva u BiH je kompjuterski pismeno, a 38,7 posto stanovništva okarakterisano je da ne posjeduje nijednu kompjutersku sposobnost.
Svaka četvrta osoba u BiH prerano napušta obrazovni proces, a neka istraživanja su pokazala da su finansijski problemi glavni razlozi. Značajan broj nepismenih se odnosi i na građane romske nacionalnosti. Iako je stopa nepismenosti u BiH smanjena za više od sedam posto u odnosu na popis iz 1991. godine, trenutna nepismenost je i 14 puta viša od standarda UNESCO-a, koji smatra da broj nepismenih u jednoj državi ne smije prelaziti 0,2 posto.
Trenutno stanje u pretpostavkama
Prema pretpostavkama, Bosnu i Hercegovinu je od 2013., kada je bilo 3,5 miliona stanovnika, napustilo više od pola miliona ljudi. Redovno svjetski časopisi koji se bave prognozama i demografskim kretanjima, objavljuju podatke i za našu zemlju. Kako je navedeno u analizi The Economist, naša država je prva na listi po odlasku stanovništva. Istraživanja pokazuju da više od 50 posto mladih ljudi želi napustiti Bosnu i Hercegovinu. Razloga je mnogo a posebno se ističu korupcija, nesigurnost pa tek onda nezaposlenost, koja je kod mladih ljudi u prosjeku četiti puta veća nego u EU.
Ništa od novog popisa stanovništva
Vlast odnosno politika novi popis ne želi. Upravo pojedini podaci apostrofirani u ovom tekstu, dodatno bi ogolili nerad skupo plaćenih predstavnika u institucijama vlasti. Približavanje EU zahtjeva i obavljanje redovnih statističkih aktivnosti, pa je jasno kako je zaklinjanje naših političara u EU integracije, čista demagogija. Uporedo ostajemo bez stanovnika, mladih i obrazovanih u prvom redu. No, političari su zagledani u vlastite pozicije i zaluđeni interesima, pa se od oštre nacionalne retorike, koja je isto tako pogonsko gorivo za odlazak iz zemlje, ne posustaje niti se od nje odustaje.
