Zakon je za mnoge u ovoj državi postao zakLon. Sigurno da nije teško pretpostaviti zašto je tako ali očito je da se u kontroli otišlo koji korak dalje jer i kada su dokazi javno dostupni, očigledni i zorno kompromitirajući, shvatiš da u ovoj državi lice pravde ima dvije glave.
Postoji li omraženija institucija od Suda i Tužilaštva u ovoj zemlji? Moguće da postoji ali teško je za povjerovati u takvo što. Možda nisu najomraženije ali sigurno da jesu institucije koje umjesto povjerenja nude sve osim toga. Ne treba imati posebno pamćenje niti je dovoljno biti upoznat sa brojnim procesima koji su umjesto osuđujućih završavali sa oslobađajućim presudama, da bi vam bilo jasno o čemu govorim. Na jednoj strani činjenično slabe optužnice iza kojih stoje još slabiji tužitelji a na drugoj advokati-lavovi koji savršeno trgaju istinu pretvarajući je u najveću laž.
Optužnica u BiH je kupovina slobode
Nekada davno sam pročitao i zapamtio kako je sumnja testament čovječanstva. Upravo na tome bi trebalo počivati ophođenje institucija pravde prema onima koji se sa teškim optužbama nađu sa druge strane. Jasno je da su zagrijane stolice na kojima se ponekad i pojave samo prolazna stanica na putu ka vječitoj slobodi. Kada vas jednom oslobode i odbace optužbe kao neosnovane, nikada više ista optužba ne može biti usmjerena protiv vas. Upravo u tome leži recept za uspješno izbjegavanje zatvorskih ćelija ali i dobro trasiran put kojim su mnogi prije vas hodili.
Mišići na sirotinji
Tako je možda najbolje deklarisati rad pravosudnih institucija. Mislim da je odavno poznato kako pravde uvijek ima za ‘sitnu raju’ dok za sve ‘krupnije’ to ide polako a često ne ide nikako. Matrica je provjerena, što se teže i više ogriješite o zakon to će posljedice biti minimalne. Primjera za takvu praksu je mnogo i neću ih sve nabrajati jer bi svakako nekoga izostavio.
Iz vlastitog primjera a u svjetlu napada na novinare, gušenje slobode govora i optuživanja novinara samo zato što rade svoj posao, podijeliti ću svoje iskustvo.
Prije par godina istraživao sam rad tadašnje a sada već bivše gradonačelnice Visokog Amre Babić. Iz provjerenih izvora sam dobio informacije i dokaze-čitaj dokumente, koji na vrlo jednostavan i efektan način pokazuju i dokazuju kako Amra Babić nije rukovodila procesima na sasvim legalan način. U tom nizu dokumenata, prvo sam uočio kako je gradonačelnica Babić u Upravne odbore skoro svih javnih institucija čiji je osnivač Grad Visoko, zaposlila sebi bliske ljude. Moža bi neko rekao ništa sporno, da je riječ o privatnim preduzećima prešutio bih ali kada je riječ o institucijama koje se finansiraju javnim novcem, dakle novcem svih građana, onda prešutjeti znači biti saučesnik.
Sestru, rodicu i tako redom Amra je zakačila na javni budžet. Osigurala i sebe a i njih. Kada sam čitao listu sa imenima zapitao sam se kako je moguće da u Visokom nema stručnijih i kvalitetnijih kadrova za te pozicije i shvatio da ima itekako ali nisu članovi porodice niti su bliski Amri Babić, niti ljudima oko nje. Kada saberete primanja za četiri godine za svakog od ‘uvaljenih’ članova, računica je više stotina hiljada maraka.
Tada sam objavio kako privatna putovanja finansira javnim novcem odnosno novcem iz kase grada. Lijepe i skupe destinacije a zašto i ne bi kada kontrole nije bilo. Na sreću sve je dokumentovano i arhivirano. Tamo gdje može jer u tužilaštvo i sud izgleda ne može.
Gradnja puteva, javne rasvjete i još mnoge druge investicije od javnog značaja nisu bile izuzete od pohlepe tadašnje gradonačelnice Babić. Reklo bi se, ima li mene tu odnosno bez mene tu, nema ni toga tu.
Primjer nalazimo i tokom gradnje gradskog mosta. Preko noći cijena je doživjela takvu inflaciju da ni ekonomski ekspert niti vještak ne bi mogao naći adekvatno opravdanje za takvo nešto. Kada je želja za ličnim bogaćenjem jaka onda nestane strah od javne osude. Ispostaviti će se par godina kasnije kako je Amra izgubila podršku svojih sugrađana od kojih se, onog dana kada je postala gradonačenica, odmetnula i otuđila.
Napad je najgora odbrana
I šta se desilo nakon što sam objavio sve ovo i mnogo više. Napad. Prvo sam dužan podsjetiti kako sam i tih dana tokom boravka u Visokom, fizički bio napadnut zajedno sa ekipom ljudi sa kojima sam radio. Napad je izvršila jedna skupina plaćenika i dužnika Amre Babić ali to je već njihov problem, oni su na kraju osuđeni za svoje postupke uz, istina, izvinjenja koja sam dobio. Ali to je sada ne važno.
Dakle, osim što je poslala ljude da izvrše napad i pritiske, Amra Babić je odbila da odgovori na moja pitanja jer je bila na poslovnom putovanju. I to će se kasnije ispostaviti kao neistina. Bila je na privatnom putovanju ali plaćenim iz kase grada. Novcem svih građana Amra se počastila obilaskom Istanbula i možda još kojeg mjesta u Turskoj. I naravno da nije bila sama.
Malo joj je bilo što je poslala plaćenike nego je odlučila da me tuži. Ni manje ni više tražila je 10 hiljada maraka. Super, pomislio sam, rado ću isplatiti ako se dokaže kako je sve što sam objavio neistina.
Tužba za klevetu ispostavit će kao priznanje krivice
Zazvonio mi je telefon. Javio sam se i saznao sam da je pristigla tužba na moje ime. Tužen sam zbog javnog iznošenja činjenica i dokaza o kriminalnim poslovima Amre Babić. Ono što mi je bilo čudno jeste da tužbu nije podnijela lično Amra nego njena tadašnja šefica kabineta Dinka Omanović. Jasno je da je ovim potezom, nakon niza objavljenih inkriminirajućih dokumenata i podataka, Amra Babić dala naznaku priznanja. Objasnit ću kratko da vam bude jasno.
Naime, kada je preko Dinke dostavila tužbeni zahtjev u njemu je pisalo da prilikom istraživanja nisam zatražio njen stav ili drugu stranu priče. Potpuna neistina. Osim toga indikativno je bilo zašto ona lično nije potpisala tužbeni zahtjev nego je to uradila preko svoje posrednice. Šta se dalje dešava.
Uz pomoć advokatice napisao sam odgovor na tužbu. Dostavio sam odgovor i sudu i advokatici Dinke Omanović. Godinu dana kasnije zakazano je ročište na kojem sam se uredno pojavio. Nisam morao jer sam imao advokaticu ali sam želio da branim sam sebe. Da skratim, tužba je odbačena kao neosnovana a Dinka je platila sudske troškove.
Iz ovog proizilazi da je odbacivanjem tužbe sud paralelno ukazao na činjenicu da podaci koje sam objavio nisu neistina. Sud je po službenoj dužnosti trebao zatražiti dostavljanje sporne dokumentacije a nadležno tužilaštvo je trebalo pokrenuti istragu. Do danas se to nije desilo.
Važno je podsjetiti kako je Amra Babić nekada bila aktivan član SDA, stranke preko koje je došla do pozicije gradonačelnice Visokog. Nakon toga je napustila SDA uz opaske kako je to organizacija kriminala i korupcije te kako se ona tome žestoko protivi. Šta je ona uradila kasnije? Svojim radom upravo suprotno, pokazala se kao osoba kojoj su nelegalni poslovi i zapošljavanje sebi bliskih ljudi u javne institucije, model ponašanja.
Gdje je danas i šta radi?
Dočekana je kao heroj borbe protiv kriminala i korupcije u NiP (Narod i pravda). Sada je novoizabrana zastupnica u Zastupničkom domu parlamenta Federacije BiH. Njen stranački šef bi trebao pogledati istraživanje koje sam objavio prije dvije godine i onda prosuditi da li je dostojna da bude član njegove stranke. Stranke koja u svom nazivu ima riječ PRAVDA a što je daleko od načina razmišljanja i ponašanja Amre Babić.
I dalje stojim na raspolaganju da dostavim sve dokumente i svjedočenja.
Ako ne završi na sudu na slobodi je već
Da se vratimo za kraj na sami početak. Za mnoge je zakon u ovoj državi zakLon. Na vlastitom primjeru dao sam vam malio dio naše svakodnevnice. Ako se borite protiv onih koji se bore protiv legalnog i pravnog, onda ste na putu da budete fizički napadnuti i tjerani na sud. Meni se to desilo i znajte da stvara samo dodatni motiv i snagu da nastavim na putu za pravednije i bolje društvo. Možda je to trud-uzalud ali je važno da ne odustajete.
Država u kojoj nestaje pravo na pravdu, nije država nego robija na slobodi.
