Potrošačka korpa odavno je iznad kupovne moći običnog čovjeka u našoj zemlji. No, niko se pretjerano na to ne obazire. Osim što svi, u sebi najčešće, kažemo – pa do kada više?
Razumno prihvatamo globalna kretanja i svjetsko tržište pa se tome i prilagođavamo. U svemu smo dostigli standarde razvijenih – skupih zemalja osim po standardu života. Tu smo među ekipom najgorih, nerazvijenih, zaostalih ali izuzetno skupih zemalja. I još se začudimo kada saznamo da pojedine, odnosno mnoge namirnice, građani evropskih metropola plaćaju manje nego mi. Šta ćemo, ima se, može se!
Surova priča tužne svakodnevnice
Da je socijalna pomoć i obrok iz javne kuhinje mnogima u ovoj zemlji jedino na šta moraju računati, odavno je jasno. Inflacija čini svoje pa se i zaposlenima sve teže izboriti da sačuvaju dostojanstvo i prehrane sebe i svoju porodicu. Prebire se po novčanicima svaka marka, traže se akcijske cijene i neizostavna je kupovina na rate. Ali ni taj luksuz ne može svako priuštiti. Kako onda da govorimo o restoranima, izlascima, putovanjima i još brojnim skoro pa nedostižnim avanturama.
Ako pogledamo cijene u trgovinama dva puta razmislimo da li ćemo obaviti kupovinu svega što nam nedostaje. Kako god, sve je ovo već odavno poznato i svima jasno. Zato ću da pišem o drugoj strani ove tamne medalje.
Prosječna cijena kafe je 3 KM a jednog obroka 8 KM
I to ne baš svugdje. Zavisno od toga gdje kafu naručujete i kakvo jelo volite. Vode se rasprave o tome gdje je kafa najbolja, gdje je hrana ukusnija, koji restoran ima dobar pogled a koji lošu uslugu. I dok tako prolazim i vodim dijalog sa prijateljem baš na ovu temu, ugledam restoran na otvorenom kojeg mnogi ljudi sve češće posjećuju.
Nije čisto niti uredno ali je pristupačno i uglavnom otvoreno 0/24. Gledam čovjeka kako prebire nagnut do pasa, otvara kesu koju je pronašao i vadi iz nje ostatke hrane. Ne obazire se na mene, nešto odvaja i stavlja u ruksak a jedan dio jede odmah. Nisam gadljiv niti mi se radnja tog čovjeka gadi ali mi se smučilo jer je društvo dozvolio da, pored nas i sa nama, mnogi preživljavaju upravo na ovaj način. Sigurno ste svjedočili ovakvim situacijama pa razumijete o čemu vam govorim. Jadno i tužno je to. Osjećate se loše. Brinu vas manje važne stvari ali jasno je da svaka briga ima svoju težinu. Nema te vage koja može odlučiti čija je muka veća.
I tako, nastavim put dalje. Svi smo barem nekada dali koju marku ljudima koji to od nas traže. Osjećamo da smo pomogli i učinili dobro djelo ali na kraju shvatimo da ništa riješili nismo.
U Sarajevu, u centru grada, ima jedan restoran gdje je hrana ukusna i kvalitetna a najskuplje jelo košta 4 KM
Da, dobro ste pročitali! Postoji, radi i to dobro radi. Međutim, nema baš svako pristup ovom restoranu. Osnovni uslov da biste bili gost ovog restorana je taj da imate platu u visini od nekoliko hiljada maraka. Dakle, da biste mogli ručati obrok koji košta 4 marke i pri tome se dobro najesti, vaša plata mora biti skoro pa dublo veća od visine prosječne potrošačke korpe. Nema baš neki pogled jer je restoran u prizemlju ali lokacija mu je vrhunska.
Upravo ovdje se nalazi taj restoran. Probao sam hranu samo da znate, odlična je. Ipak se tu redovno hrane naši političari. Da bi mogli da misle i kvalitetne zaključke da donose, moraju da budu siti. Nema alkohola što je za pohvalu ali to ne znači da nisu ponekad pijani na poslu. Ovo je samo jedan u nizu brojnih primjera društvenog i svakog drugog jaza između političara i građana. Sve stane na jedan list papira. Jelovnik sa izuzetno kvalitetnom ponudom ali sa cijenama koje nikako ne odgovaraju bh realnosti.
Zapitao sam se kako im se isplati napraviti pureći sote sa gljivama i da ta porcija košta četiri marke? Prosto nevjerovatno ali čini mi se kao izuzetno neprofitabilan restoran. Valjda bi trebalo biti drugačije ili smo mi naučili da onda kada nešto plaćamo taj neko na nama zarađuje. To je princip kapitalističkog sistema. Možda taj sistem ne važi u ovom restoranu.
Da vas podsjetim, samo nekoliko metara ispred ove zgrade prizor koji svaki dan možete da vidite jesu prosjaci – gladni i izmučeni ljudi. Sa ispruženim rukama ili sa tablom na kojoj piše apel za hranu.
Kako vjerujem da je svijet mimo restorana državnog parlamenta, bar što se cijena tiče skup, otišao sam na kafu u jedan ugostiteljski objekat. Naručio sam produženu kafu sa mlijekom. Inače tu kafu pijem. Nekada kratku kafu sa mlijekom ali samo u ekstremno nenaspavanim situacijama. I nikakav šok. Kafu sam platio 3,50 KM. Još pola marke doplate i imam vrhunski ručak u restoranu parlamenta. Znam da postoje i mnogo luksuznija mjesta i skuplje kafe ali sam želio napraviti poređenje sa standardnim cijenama sa kojima se svakodnevno borimo.
Probajte se zamisliti u situaciji da vaš najskuplji ali izrazito hranjiv obrok danas košta četiri marke. Bili biste izuzetno produktivni i radno sposobni a opet sretni jer niste mnogo para potrošili. Sada vam jedino preostaje da, ako želite ovakav jelovnik na stolu ispred vas, postanete političar. To bar u ovoj zemlji nije teško.
A dok to ne postanete, sjetite se onih koji večeras gladni idu na spavanje. Pomozite im sad jer ako postanete posjetilac parlamentarnog restorana, na njih ćete brzo zaboraviti. Kao i svi do sada. Zar ne?
