Balašević zamoljen da kaže tri riječi o Beogradu rekao je E, moj Beograde…
Kraj radne sedmice bio je savršena prilika da se negdje bar nakratko otputuje. Mjesecima planiram odlazak u Beograd i pomislih sada je pravo vrijeme za to. Ne može se ni Beograd pohvaliti nešto zdravijim vazduhom ali kada poželite da otputujete ni ne razmišljate previše o tome. Spakovao sam se izuzetno brzo, rezervisao smještaj u jednom apartmanu u centru grada i sve je bilo spremno za vikend avanturu.
Nisam nikada bio na mjestu gdje je sahranjen Josip Broz Tito pa sam i to stavio na listu ‘posjeti obavezno’. Put nije bio ništa posebno, vozio sam pa nisam imao priliku da razgledam ljepote naše zemlje i Srbije a to je uvijek očima ugodno. Stigao sam za nekih pet sati, možda malo jače jer zaustavljao sam se par puta da odmorim od vožnje.
Stigao sam ispred zgrade koja će mi narednih par dana biti beogradska adresa stanovanja, dočekala me izuzetno prijatna vlasnica apartmana, pokazala mi je smještaj, poželjela dobrodošlicu i ugodan boravak u Beogradu. Raspakovao sam stvari, odnosno samo sam otvorio kofer jer nikada nisam od onih koji garderobu stavljaju u ormare na putovanjima. Ne sumnjam da su čisti ali čitao sam i slušao zaista grozna iskustva nekih ljudi pa sam oprezan. Par dana da mi kofer bude ormar neće naškoditi. Tuš, presvlačenje, kafa i nisam želio da se izležavam već sam odmah krenuo u prvu šetnju. Na izlasku iz zgrade pomislio sam, možda i tiho izgovorio, Beograde bolje te našao.
To je taj spomenik. Nisam se nikada protivio ljudskoj potrebi da se na ovakav način prkosi vremenu. Da li je opravdano ili nije, neka sude oni koji na to možda imaju pravo ili motiv.
Beograd noću izgleda šarmantno i neodoljivo.
Već je i kiša počela da pada ali joj nisam dozvolio da mi pokvari raspoloženje. Grad je možda i najslađe doživjeti kada je loše vrijeme, nekako se navikavate da nije kao sa razglednice. Razmišljao sam o tome prije nego sam došao pa je kišobran bio pri ruci. Nisam dugo šetao, za velegrad poput Beograda dva sata nije puno jer ne stignete pogledati mnogo toga. Bazirao sam se na Mihailovu ulicu, simbol Beograda poput Titove u Sarajevu. Znam da je to zona gdje turisti najčešće odlaze pa se nisam mnogo dvoumio. Umor me već stizao, na sreću apartman mi nije daleko od šetališta pa sam za 20-tak minuta već bio tamo. Odmoriti ću se jer sutra, kaže prognoza, vrijeme će biti sunčano.
Novi dan i odluka, idemo u Kuću cvijeća odnosno idemo posjetiti Titov grob i muzej Jugoslavije.
Kuća cvijeća – Titov grob
Šta god mislili Josip Broz Tito je historijska ličnost a ovo mjesto nije samo njegov već i grob Jugoslavije. Države za kojom jedni i danas žale dok drugi smatraju kako je bila pogubna za identitet bošnjačkog naroda. Rasprave o tome ovdje neću iznositi jer historija i vrijeme će pokazati šta je bilo dobro a šta manje dobro. Ono što je zaista impresivno jeste posvećenost da i danas, nekoliko decenija nakon njegove smrti, sve izgleda čisto i uredno kao da je lider Jugoslave i dalje prisutan a njegova država i dalje živa. Bilo da ste poštovatelj njegovog lika i djela ili totalni politički suparnik, posjetite ovu lokaciju jer da bismo bolje razumijevali našu sadašnjost moramo još bolje znati našu prošlost.
Pored njegovog i groba njegove supruge Jovanke Broz koja je također ovdje sahranjena, u unutrašnosti ovog zaista impresivnog prostora nalazi se muzej Jugoslavije. Brojni pokloni koje je tadašnji predsjednik Jugoslavije dobijao na putovanjima od mnogih svjetskih lidera i naroda izloženi su kao muzejski eksponati i zaista je zanimljivo svjedočiti koliko je Tito ali i država na čijem se čelu nalazio bila cijenjena i poštovana u svijetu. Izuzetno mi je bilo teško izdvojiti neke od poklona koje sam fotografisao ali ovaj mi se učinio poseban.
Fudbalska lopta sa prijateljske utakmice Hajduk – Manchester United odigrane u Splitu 27. januara 1980. godine. Tadašnji nogometaši Manchester Uniteda, iako su izgubili od Hajduka sa rezultatom 6:0, nakon utakmice potpisali su loptu i predali je kao poklon Josipu Brozu Titu uz želje za brz oporavak. Da li danas nakon tako značajnih sportskih događaja, postoje lideri kojima sportska javnost želi brz i uspješan oporavak? Razmislite samo da su nakon manje od 10 godina ti isti sportski tereni, igrači a najviše navijači bili korišteni za nacionalna podgrijavanja i dizanje tenzija među jugoslovenskim narodima. Sjetimo se da je Slobodan Milošević upravo sportske tribine koristio kao uvod u mržnju iz koje je potekla agresija Srbije na ostale bivše države.
Nakon TITA – General GENOCIDA
Nakon obilaska muzeja Jugoslavije i Kuće cvijeća, umor me je već savladao. Ogromna je to zgrada i mnogo je predmeta, historijskih podataka, fotografija da vam se prosto energija izvuče. Odlučio sam kako je vrijeme da se vratim u Beograd odnosno da se spustim do obližnjeg restorana na kafu i ručak. Lijep je dan, nije sunčano ali je za šetnju idealno. I dok tako šetam i razgovaram sa prijateljima oko sebe vidim ono zbog čega je lider, na čijem sam grobu maloprije bio, osnovao agendu političke Jugoslavije. Zemlju utemeljenu na antifašističkim vrijednostima. Gledam i čitam kako ulice ovog grada – Beograda, odaju počast Ratku Mladiću. Generalu genocida.
Ovo je niz fotografija koje na mnogim lokacijama u Beogradu svjedoče kako fašizam i zločin protiv čovječnosti neometano prkosi civilizaciji. Šetam i pitam se kako je moguće da niko, zar nema niko u ovom gradu ko bi vlastitim primjerom uzeo neku farbu i prekrečio ove sramne natpise. Zaista je sramotno ali i tužno da jedan grad kao pečat vremenu nosi medalju zločinca kakav je Ratko Mladić.
Nekada davno, radeći na jednom tekstu i istražujući temu ratnih zločinaca koji pod zaštitom države žive u Beogradu, jedan od sagovornika mi je kazao kako ovakvo stanje ne treba da iznenađuje one koji smatraju da je pravda ovozemaljska.
„Srbija je na Balkanu Peru 1949. Eldorado za zločince.“
Sinan Alić
Lista ratnih zločinaca, kako onih presuđenih tako i onih osumnjičenih je duga. Duga je i lista zlodjela za koja su osuđeni ili se terete. Novak Đukić je jedan od njih, osuđen pred Sudom BiH na 20 godina zatvora zbog ratnog zločina, ubojstva 71 civila na tuzlanskoj Kapiji. Đukić se od juna 2014. godine nalazi u Beogradu.
Dovoljno smo radili i pokazali da krivica za Tuzlansku kapiju ne pripada ni meni, ni mojoj porodici, niti našem srpskom narodu” Novak Đukić, 2017.
Bolje upućeni u stanje u Beogradu i ponašanju vlasti u Srbiji, prije nekoliko godina objavili su kako je snimljen i dokumentarni film u kome se dokazuje kako je Đukić nevin, a organizovana je i tribina na Pravnom fakultetu u Beogradu. Sve to navodno radi advokatska kancelarija. A sud za to vrijeme sjedi i kao čeka da stignu nekakvi transkripti iz Bosne i Hercegovine. To je zaista izrugivanje pravdi. U tom zločinu u Tuzli ubijena je 71 osoba. Ti ljudi su u prosjeku imali 20 godina. Dvije decenije nakon tog strašnog zločina Novak Đukić se pravi da je bolestan, a vlast u Srbiji zajedno sa njegovim advokatom dovodi nekakve balističare koji ispaljuju neke rakete i pričaju kako granata, koja je pobila ljude u Tuzli, nije ispaljena sa srpskih položaja.
Šešeljizacija pravnih normi i sistema vrijednosti
Zagovornik i promotor mržnje, Vojislav Šešelj svoje zatvorske zidine zamijenio je ulicama Beograda. I dalje aktivan političar ubijene stranke ali nažalost žive ideologije, kad ne piše sramne tekstove zločinačkih korica onda svoju mržnju demonstrira u nekim od najgledanijih programa kako javnog servisa tako i privatnih tv stanica.
Ne treba posebno govoriti ko je Šešelj jer o njemu se zna i više nego što je zaslužio za života svoga. Samo kratko podsjećanje radi mlađih generacija koje o njemu tek trebaju da saznaju.
Nije dokazano – ne znači da nisu
Logor Kon-tiki u Vogošći, mjesto ubistava i mučenja. 2019. godine radio sam reportažu u vezi sa dešavanjima tih ratnih godina a jedan od sagovornika bio mi je Eset Muračević, čovjek koji je preživio sve strahote tog logora. Tada mi je govorio kako su brojni novinari medijskih kuća iz Srbije dolazili kako bi radili reportaže o njima. Eset kaže kako je dolazio i novinar Milomir Marić.
Sjećam se da je mene intervjuisao a pored mene razgovarao je i sa mojim sapatnikom Zijadom Ćišijom i sjećam se, s obzirom da je Zijad na sebi imao rolku zelene boje, da je Marić prišao i uhvatio ga za tu rolku u pokušaju da je strgne govoreći da je to simbol Zelenih beretki.
Brojni presuđeni ratni zločinci sada su gosti u emisijama koje uređuje i vodi Milomir Marić. Dakle, novinar u crnom koji promociju zločina njeguje i pruža joj sigurno utočište. Vrijedi samo spomenuti kako je jednom prilikom gostujući kod Milomira Marića u emisiji, Nenad Čanak kazao kako je Marić najveće zlo koje je Srbiju snašlo.
Beograd je zaista lijep grad sa divnim ljudima ali idilu narušava preduga lista zločinaca i promotora mržnje.
Kako god, posjetite ovaj grad jer možda se nekada i postide.
