Skoro mjesec dana trajalo je dogovaranje termina za intervju sa Momčilom Krajišnikom, nekadašnjim predsjednikom Narodne skupštine SR BiH i jednim od osnivača SDS. Krajišnik je bio desna ruka Radovana Karadžića te dio ekipe idejnih kreatora i promotora ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Centralni dio njegove ličnosti i ono što ga je obilježilo jeste činjenica da je presuđen i osuđen na 27 godina zatvora za istrebljenje, ubistva, progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, deportacije i nečovječno postupanje, kao i za zločine protiv čovječnosti. Intervju smo snimili u augustu 2020. godine u njegovoj tadašnjoj kancelariji na Palama a samo 2 sedmice kasnije Krajišnik je preminuo od posljedica zaraze korona virusom.
Kada sam krenuo na razgovor imao sam milion pitanja na koja sam želio dobiti odgovore od Momčila Krajišnika. U putu prema njegovoj kancelariji sam u notes upisivao sve što mi je padalo na pamet, kao podsjetnik da ne propustim neko pitanje ili važnu temu. Moram priznati da je Krajišnik mene i ekipu koja je bila sa mnom dočekao vrlo domaćinski i bio je raspoložen za razgovor. I krenuli smo snimati intervju. No ovdje ću sada prenijeti šta sam taj dan, nakon povratka sa Pala, zapisao u svoj dnevnik.
Momčilo Krajišnik, osuđeni ratni zločinac koji je nakon robijanja pušten na slobodu, bio je danas moj domaćin u njegovom uredu na Palama. Ovaj okorjeli nacionalista kaže da nikada to nije bio.
zapis iz dnevnika august 2020
Tvrdi da je njegova politika bila zalaganje za mir, poštovanje i uvažavanje drugog i drugačijeg. Podsjetio sam ga da je ta njegova politika mira dovela do brojnih ratnih zločina, razaranja, silovanja, protjerivanja, pljačkanja, paljenja, masovnih ubistava i na kraju genocida.
Gledao me u oči i sve to negirao ali ja sam bio uporan. Postalo mu je neugodno za razliku od mene koji sam počeo da uživam u njegovoj patnji sa vlastitim mislima.
Razgovor je trajao poprilično kratko, nekih dvadesetak minuta, nakon čega sam otišao sretan jer sam ovom starcu od sedamdeset i šest godina smijao se u lice ponosno, zato što njegova ideja etničkog čišćenja i razbijanja države BiH nije uspjela.
Kaže da pamti Sarajevo i da bi volio doći i prošetati ulicama na kojima je odrastao, ali da se boji.
Ja se opet smijem jer znam da se on ne boji da će ga neko fizički napasti nego se boji, iako će zvučati čudno, vlastitog srama i stida.
Prvo šta sam ga pitao bilo je da li se kaje zbog svoje prošlosti i odluka koje je donio. On je naravno negirao vlastitu umješanost u rat u Bosni i Hercegovini i uopšte nije odgovorio na postavljeno mu pitanje. Tada sam shvatio da ovaj intervju nije samo prilika da ja saslušam njegove odgovore nego da on čuje moje stavove o njemu i njegovim zlodjelima. On je bio jedan od onih sagovornika kojem kada postavite pitanje na njega odgovara dugo i naširoko. U principu ne odgovara konkretno nego nudi priču koja mu u tom trenutku odgovara. Bio je to razlog više da odbacim sve ono što sam spremio kao potencijalna pitanja i da mu u lice govorim kakvo je zlo od čovjeka. Vidite nešto, nije on bio tip kojem je to smetalo, naprotiv uživao je on u oštrini razgovora. Valjda je tako navikao ili je prosto takav karakter bio. Momčilo Krajišnik je simbol stradanja i patnje – rekao sam mu a on se osmjehnuo i kazao mi da ga baš briga o percepciji njegove ličnosti jer u svom narodu i dalje važi kao heroj. Nisam uzmicao pred njegovim samoljubljem već sam kazao da je žalosno za jedan narod ako za svoje heroje drži osobe osuđene za najteža nečovječna postupanja. Nije nedostajalo njegovih teza o Haškom tribunalu kao političkom sudu ali podsjetio sam ga da su činjenice, arhivirane u Međunarodnom tribunalu, vječiti podsjetnik koliko su njegove ruke zapravo umočene u krv nedužnih ljudi.
Vaše namjere nisu bile drugačije inače biste spriječili Karadžića
On je bio egocentrik i čovjek sa kojim rasprava nije bila moguća – odgovara Krajišnik. Da, podsjetio sam ga, zato ste mu se pridružili? Sigurno jer osjetio sam kako je nacionalno pitanje važnije od mišljenja jednog pojedinca, zaključio je Krajišnik. U nedostatku, kako je tvrdio, zrelog dijaloga sa tadašnjim predsjednikom RS Radovanom Karadžićem jedina opcija bila je podržati i postati jedan od kreatora pakla devedesetih. Kakva je to sumanuta logika ni danas mi, par godina nakon intervjua, nije jasno. Jednostavno Krajišnik nije govorio istinu i sve što je mogao ponuditi kao odgovore bilo je izvrtanje činjenica u kombinaciji sa dovođenjem mene, kao njegovog sagovornika, u totalnu zbunjenost ili čak opčinjenost njegovim umijećem da dokazanu istinu pretvori u laž. Možda je mislio da uspjeva u tome ali kada sam mu rekao da će ga nove generacije izučavati kao primjer nečovjeka i to nove generacije svih naroda koje lažima ne možete držati okovane u prošlosti, moram priznati da mu se i pogled smrknuo. Nije se pronašao u tim riječima već je vjerujem smišljao šta dalje da slaže.
Nisam pozivao ljude da se isele iz Sarajeva
To je neistina gospodine Krajišnik – rekao sam mu. On me pogledao ispod one maske, tada se nosila kao prevecija od zaraze korona virusom, i kazao dokažite. Postoje brojni svjedoci da ste pozivali ljude. Osim toga javno ste pozivali da Srbi napuste Sarajevo pa su zbog vas mnogi kopali grobove i čak vadili eksere iz stolarije. A sve to zbog, znaju to bolje upućeni šta govorim, jedne kuće koja je ostala u Federaciji BiH. I nakon svih zlodjela režima u kojem je on igrao važnu i bitnu ulogu, nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma ostalo je još jedno zlo koje je želio počiniti. Srpski narod natjerati da napusti svoje domove, iskopa svoje mrtve iz grobova i ide u nepoznato. Tu sva ideja o njegovim namjerama za bolje sutra svih nas još jednom pada na ispitu istine i ljudskosti. Takav je bio Krajišnik i mnogo gori, pa neka i ovaj posljednji intervju koji prenosim bude dokaz više kakvi su se zlobnici dočepali uloge reditelja života i smrti u Bosni i Hercegovini.
Niko ne može ukinuti RS
Povod za razgovor je bila najava revizije Dejtonskog sporazuma nakon što su Karadžić i Mladić drugostepenom presudom presuđeni i za genocid u Srebrenici. Teza je bila slijedeća, nakon što je političko i vojno rukovodstvo entiteta RS presuđeno za genocid to predstavlja pravni dokaz da je entitet stvoren zahvaljujući genocidu ali da u trenutku potpisivanja Dejtonskog sporazuma ta činjenica nije bila poznata, pa se sada može tražiti revizija odnosno poništenje dijela sporazuma u kojem se entitet priznaje kao sastavni dio Bosne i Hercegovine.
”Ja mislim da se srpska strana plaši revizije bez ikakvog razloga.
Momčilo Krajišnik
Ja sam jedan od rijetkih koji kaže; ljudi hajmo sjesti kao da nema
Dejtonskog sporazuma, evo šta se dogovorimo ne mora se promijeniti.
Hajmo vidjeti da li ovo funkcioniše.
Oni se plaše, a muslimanska strana smatra pogrešno, ako bude revizija Dejtona da će se nešto promijeniti ili ukinuti RS, ovo je Međunarodni sporazum i on se ne može ukinuti.”
Za života je ostao usamljeni starac bez nade
Nakon što je izašao na slobodu, Krajišnik nije imao značajniju društvenu ulogu. Politika ga je držala po strani i čuvala za trenutke kada je trebalo podgrijati nacionalne strasti i slaviti utemeljenje entiteta. Nije dočekao slavu i ponos kakvoj se nadao. Nisam znao da mu je ovo posljednji intervju koji će dati ali šta ti je život. Godinama su trajala ubistva, razaranja, silovanja, progoni i zlostavljanja neistomišljenika tadašnjih razarača Bosne i Hercegovine. Bilo je potrebno vrijeme i resursi da se nedužan narod ubija. Jedan običan virus je bio sasvim dovoljan da ubije Momčila Krajišnika. Za sva zla koja je učinio život mu se tako olako oduzeo i svima nama dokazao koliko smo mali i prolazni. Sada je samo potrebno više pameti i zrelosti da ideja, čiji je zagovornik bio i Momčilo Krajišnik, nikada više ne bude na stolu kao opcija nekim ljudima koji se lako pretvore u neljude.
