Ugodna atmosfera jednog sarajevskog restorana bila je savršena prilika za razgovor sa Lanom Stanišić. Ona je zaista inspirativna ličnost. Poseban izazov je opisati razgovor sa njom jer kao sagovornik u svakom trenutku ste oplemenjeni njenim zrelim stavovima baziranim na iskrenosti i spremnosti da govori o sebi otvoreno. Vješto i jednostavno.
Ako pođemo od pretpostavke da je samokritika balans između vlastitih očekivanja i realnosti, da li je uopšte teško biti samokritičan u vrijeme viralnog načina komunikacije, građenja odnosa, iznošenja stavova odnosno življena?
“Mislim da je samokritičnost u svim vremenima i prilikama jedno od najtežih “postignuća”, a svakako da vrijeme u kojem su kriteriji izgubljeni u kakofoniji raznih sredstava informisanja i kanala komunikacije dodatno otežava taj teški, a važni put. Privilegija je umjetnika što prilikom studiranja krene ta borba sa egom, “kopanje” po sebi, te prihvatanje. Mislim da je samokritičnost esencijalna, ali da je najbolja ako je upotpunjena prihvatanjem. To je kao neka nadgradnja. Ponekad faza samokritičnosti može da naruši čovjekovu ljubav prema svojoj suštini, ponekad tuđa mišljenja nesvjesno tretiramo kao samokritičnost, pa to može dovesti do manjka ljubavi prema sebi koja je baza za sve druge ljubavi. Tako da sam mišljenja da je biti samokritičan teško, ali da je još teže ostati samokritičan i to izbalansirati sa prihvatanjem sebe s ljubavlju. Tome težim”.
Analiziraš li ono što ostavljaš kao dio sebe kroz posao koji radiš? U kojoj mjeri smatraš da je analiza korisna i kada ona postaje opterećenje ili kočnica za napredovanje?
“Mislim da je ona riječ iz prvog pitanja ključna… balans. Analiziram, ali gledam da budem realna prema okolnostima, da mi očekivanja budu utemeljena na onom što je izvodivo. Analiza je neophodna i čak neizbježna, ukoliko ste samokritični, otvoreni i spremni da učite. Ali je važno imati balans u smislu da ne dozvolimo da nas opterećuje”.
“Gluma me naučila mnogim principima koji su primjenjivi u svim životnim pozivima… grč nastao od prevelike želje ili nerealnog očekivanja dovodi do onoga što bježi prirodnom i opuštenom, a najbolji smo kada smo takvi… analiza, ali relaksirana. Ukoliko je namjera dobra, posvećenost prisutna, sve drugo dođe na svoje”.
Biti umjetnik nije posao ali jeste profesija. Šta nedostaje da umjetnici odmaknu od puke komercijalizacije umjetnosti a da zadrže minimum znatiželje kod publike, pratioca?
“Pa neki su mišljenja da se komercijalizacijom zadržava znatiželja publike, a ja sam mišljenja da su autentičnost i istina jedino što opstaje, ostaje i svjedoči o vječnosti. Nisam protivnik komercijalizacije, ukoliko postoje elemetni ideje koja pokreće, istine koja opravdava umjetnost i autentičnosti koja može izazvati znatiželju”.
Biti financijski i prisutno nezavisan od profesije za koju si školovana, da li daje slobodu izbora ili na neki način može udaljiti od interesa da se vratiš na pozorišnu scenu ili filmsko platno?
Lana kaže da nema univerzalnog odgovora ali ističe da je zahvalna što je, bar u njenom slučaju, ova prva tvrdnja tačna.
“Nisam morala da “prljam” umjetnost u sebi i živjela sam je kroz sve što sam radila, a nije gluma. Zahvalna sam što sam uspjela da ne zaboravim niti jednog momenta na ljubav prema glumi, da ne zaboravim da je gluma istina koju mogu da živim bez obzira da li sam na pozorišnoj sceni ili filmskom platnu i što sam sve vrijeme osjećala kako glumački sazrijevam bez obzira na pauzu. Drago mi je što mi se to potvrdilo kroz dva nedavna projekta, ali mi je još draže što sam vjerovala svom osjećaju i prije potvrde. Interes je ostao, ali ne kao čežnja, grč i frustracija, nego kao vjera da će se desiti, sloboda i ljubav”.
Ono što posebno zanima jeste koliko se Lana za to vrijeme promijenila kao osoba, kao glumica?
“Moja ljubav je rasla i oblikovala percepciju. Svijest o tome da se gluma ne zaboravlja, da je kroz životna iskustva oplemenjujemo i obogaćujemo i da ta klica istine mora dati plod kad tad su način na koji sam promijenila nezrelu nestrpljivost i zrelu vjeru da sve dođe kada treba. Rad na sebi je ključan, a svjetla se upale kada treba”.
Godinama si medijski radnik, šta izdvajaš kao plemenito naučene lekcije o sebi i životu radeći na televiziji?
“Drago mi je što mogu reći da medij za koji radim zaista slavi slobodu. Moja životna misija je upravo to, i organski se podudarila sa onim što sam zatekla na Face-u. Naučila sam da je dobra namjera esencija, da je važno kako će se nešto reći, da ne treba osuđivati ljude, da je sloboda ideal od kojeg ne treba odustajati iako je apsolutna sloboda utopija, da su karakter, stav i istina dugoročno pobjednici”.
Jutarnji program FACE TV je redovna adresa gdje te gledamo, uz sve izazove oko pripreme emisija, koliko teško ti pada rano buđenje? Šta držiš kao osnov dovoljan za usklađivanje sistematičnog planiranja i izvršavanja radnih obaveza naspram dovoljnog sna i odmora?
“Moram priznati da postoji mali stres u sagledavanju činjenice da svaki vikend imam imperativ ustajanja u 5, bez obzira na sve… ali sam tu misao eliminisala, te živim sedmicu za sedmicnom, bez opterećivanja narednom. Pozitivna misao i energija su izbor i onda sve obojimo tako kako izaberemo”.
“Ono što me osim sna odmara je redovan trening koji mi napuni baterije, tako da je zaista prihvatanje ključ da nešto naizgled “naporno” gledam kao na izazov i pobjedu sebe same”.
Šta je u osnovi razlika između vlastitog doživljaja sebe i onoga što čovjek svjesno plasira javno? Ima li razlike?
“Mislim da je najveće postignuće kada smo do te mjere autentični i dosljedni svom osjećaju, da smo spolja i iznutra totalno isto. Dug je put do toga i vjerovatno je nemoguća apsolutna realizacija, ali što bliže, to bolje”.
“Tu se vraćam na par stvari ranije pomenutih: rad na sebi, analiza, samokritičnost, ali velika ljubav prema suštini koja je u nama, ali oplemenjena zahvalnošću za život koji je zaista prelijep ako svjesno i posvećeno biramo kako mislimo”.
Briga o zdravlju i redovni treninzi nisu samo benefit po fizičko nego i po mentalno zdravlje. Koliko dopuštaš da ova dva faktora uzajamno sarađuju ili je to prirodna stvar odnosa?
“Zaista nisam shvatala izreku da je u zdravom tijelu zdrav duh, dok nisam izbalansirala vjeru u fizičko i mentalno. Prednost sam davala mentalnom, ali kroz posvećeno treniranje sam osvijestila da je tijelo istinitije, da ponekad vrati na fabričke postavke, umiri um. Um je mnogo manipulativniji i češće se može okrenuti protiv nas. Radom na tijelu činimo žrtvu, žrtva odgaja um, sreća koja dođe nakon žrtve stvori ljubav koja nam balansira um, tijelo i duh”.
